Naći ćeš cvet što po meni miriše, bit će to cvet koji nestaje...

Nisam ni sanjala da će rastanak biti toliko težak. Zašto jednostavno ne možemo biti zajedno? Zašto ne možemo biti sretni…?
I još bezbroj sličnih retoričkih pitanja… kao što je on rekao, ne vrti se cijeli svijet oko nas. Možda će nam se jednoga dana putevi spojiti. Putem kući, samo sam gledala kroz prozor. Oblake. Oblak u obliku srca me razvedrio, ali u trenutku i rastužio. Razmišljala sam i nisam mogla podnijeti činjenicu da sam svaku sekundu sve dalje njemu. Slušala sam glazbu ali ju nisam čula. Samo sam slušala njegov glas u mislima. Gledala sam kroz prozor šume koje izmiču, nebo, ptice, tužan zalazak sunca, preobrazbu dana u noć. Vidjela sam jednu jedinu krupnu zvijezdu koja me je cijelim putem pratila. Zanimalo me da li i on sad gleda baš tu zvijezdu. Mjesečeve zrake odbijale su se od suzu u kutu oka s kojom sam se borila da mi ne sklizne niz lice. Sad, dok ovo pišem, slušam pjesme koje me podsjećaju na nezaboravne dane provedene s njim. I brišem suze kad se sjetim njegovih poljubaca i zagrljaja. Moj mali makapaka će zauvijek ostati u mom srcu :)

Hello, I love you

Ti si mi sve. Vjeruj mi. Sve.
Ne mogu zamisliti život bez tebe. Učinio bih sve za tebe. Samo da ti budeš sretna. Volim te. Možda ti ove riječi sada ništa ne znače ali volim te. Beskrajno. Svakim danom sve više i više. Oboje dobro znamo da bih prodao srce i dušu za tebe. Svaku sekundu mislim na tebe.
Želim da znaš da mi u životu nikad ni s kim nije bilo ljepše. I ljubomoran sam na sve tvoje prijatelje, oni svaki dan gledaju tvoju ljepotu i slušaju tvoj prelijepi glas…Gledaju tvoje prekrasno lice…Tvoje oči…Usne…Žao mi je što sam toliko puta napravio istu grešku i nisam cijenio to što si uz mene. Iako smo udaljeni, moje srce i duša pripadaju tebi. I ja ću te čekati koliko god bude trebalo, samo da ponovno osjetim tvoje poljupce i da te mogu zagrliti. Ljubavi, za mene nije kraj. Ova veza može uspjeti.

Da, bila sam glupa. Skoro sam izgubila osobu bez koje ne mogu.
Vračala sam se kući. Ranije no inače. Nebo je vrvilo od zvijezda, a mjesecu još ni traga. Svako toliko obasjala bi me jaka svjetlost automobila.
Razmišljala sam. O svemu. O nama.
Našu vezu bih opisala kao mješavinu jedne velike ljubavi i patnje. No u njoj je patnje malo previše. Naše svađe su me ubijale. Odlučila sam kako bi bilo najbolje da prekinemo. To sam mu i rekla. Mada duboko u sebi to nisam htjela…
Sada sam presretna što me je uspio spriječiti u tome.
Donjeli smo neke odluke za bolju vezu i odsad ćemo se toga i držati :)
Igore, volim te.

Mi smo na kraju, cesta dalje ne vodi, izgubili smo igru, snove smo potrošili...

Prekrasan je dan. Tako idealan za plažu i moju bijelu put.
Ne idem na plažu. Pogodi zašto.
Cijeli dan se vucaram po kući (točnije po kuhinji), pokušavam pronaći posljednje zalihe skrivene čokolade. Bezuspješno. Vraćam se u krevet. Ugledam žutog slonića koji mi probudi sjećanja na one predivne i nezaboravne dane provedene s njim.
Tražim u media playeru idealnu pjesmu za one dane u mjesecu. Već unaprijed znam koju ću pjesmu pustiti. Moj bijeli labude. Savršena pjesma za cmoljenje. Zašto neprestano slušam pjesmu koja me uvijek iznova rasplače? Ne znam. Možda se ponekad jednostavno želim tako osjećati. Jadno i sjetno.
Kako ovih dana nemam što raditi, po cijele dane preslušavam sve albume mog omiljenog benda, naravno Doorsa. Pokušavam se odlučiti koji mi je najbolji album. Možda ipak onaj prvi, „The Doors“. Baš zato što je prvi, a opet na njemu se nalazi većina meni najdražih pjesama.
I tako dok fino slušam glazbu, razmišljam što bih dalje sa svojim životom. Kad završim srednju namjeravam na fax. To sigurno. Poslije faxa…Pojma nemam!
Kad gledam, ja u životu zapravo ni nemam neki cilj. Većina ljudi ima neki cilj u životu za koji se trude kako bi došli do njega. Mrzim kada me one stare babe pitaju ono vječno, svima dobro poznato pitanje: „ a čime bih se ti htjela baviti kad odrasteš?“ Mene recimo ne privlače oni dosadni i obični poslovi. Ma znaš oni, u kojima moraš satima sjediti u kancelariji dok ti se dupe ne usafta.
Ja još uvijek sanjam o tome kako ću biti poznata, k'o one male djevojčice koje još ne kuže da se do para ne dolazi lako. Želim biti…( molim, bez smijanja)…model! Da, model. Ne neki uber poznati ( pošto baš i nisam nešto visoka xD) Ali san mi je da me fotografira netko profesionalan. Barem jednom. Pa da. Jednom bi čak bilo dovoljno.
Ako ne cilj, neki ljudi imaju u životu nešto što ih ispunjava i veseli. Neki sviraju, neki plešu, neki pjevaju…Ja nažalost ne radim ništa od toga.
Svirati ne znam ništa. Uvijek se divim Manzareku i njegovom klavijaturiranju. Kad čujem gitaru Jimmy Pagea naježim se…Stvarno se divim tim ljudima. Godinu dana sam svirala gitaru, no ipak sam odlučila odustati pošto sam shvatila da mi je učitelj neozbiljan ( a ja još gora), pa da moji ne bacaju pare bezveze.
Ples obožavam! Hip-Hop dance mi je najdraži. Jest da nema nikakve veze s glazbom koju slušam, ali izgleda pre dobro i pre seksi ;D Iskreno mislim da bih se našla u tome xD Ali malo sam se kasno sjetila. Uostalom, ni nemam priliku plesati pošto mi grad ne nudi puno mogućnosti. ( Eh, sad bi bilo lijepo kad biste me u komentarima bodrili govoreći mi kako ne smijem odustati xD). A o pjevanju bolje da ni ne govorim. Sigurno vam je sve jasno :)

Ako se ikome dalo čitati ovu gomilu kukanja, svaka mu čast:D

*

Hm, da..
Nakon što sam po stoti put u gugl otipkala blog ha er, ušla u novi post i bezuspješno pokušavala pritisnuti koju tipku, ipak, evo me.
Tu sam. Pišem. Bili vi sretni ili ne, ja pišem!
Trenutno nemam neke inspiracije, ali jednostavno moram pisati, ono, moram.
Malo prije sam razmišljala o nama, ljudima. Da li se neki ljudi zaslužuju nazivati ljudima? Da li zaslužuju da ga se naziva čovjekom? I zašto uopće zle ljude uspoređujemo sa životinjama?
Životinje su tako divna i nevina stvorenja i ne zaslužuju da ih se uspoređuje s nama, ljudima.
Ljudi su najneshvatljivija bića na kugli zemaljskoj. Mislim da bih prije shvatili psa kad kaže vau vau nego neke ljude.
Ah, mi žene, tako divna i nevina stvarenja :D
I što je to u ljudskom biću što ga navodi da digne ruku na nešto tako krhko?
Nasilja nad ženama sve je više i više. Većina žena bile su žrtve fizičkog ili psihičkog nasilja, a neke su čak bile i prisiljene na spolni odnos i to od strane njihovih partnera.
Ne primjećujem da itko reagira na takve stvari. A takvim stvarima se treba stati na kraj. Jednom zauvijek. Muškarac koji digne ruku na ženu ne zaslužuje slobodno hodati gradom kao ostali ljudi. Ustvari, pardon. Ne, on nije muškarac. On je obična kukavica i slabić. Đubre. Ako je to napravio jednom, napravit će i opet. To je oduvijek bilo negdje duboko skriveno u njemu. Jednom je isplivalo. Isplivat će i drugi put. No ovaj put puno brže i bez previše razmišljanja i kajanja. Usuđujem se reći kako neki ljudi ne zaslužuju živjeti život. Život je nešto predivno, nešto što nije svakome pruženo…A neki „ljudi“ se drugim ljudima usuđuju zagorčati taj jedan život.
Svi smo mi pozvani da živimo. Čini se da su neke pozivnica poslane na krivu adresu…

...

Kako bi trebao izgledati prvi post?
„hej ljudi ja samo još jedna zelena djevojčica koja osim što još uvijek spava s medvjedićem…“ Čak ne znam ni što bih u nastavku trebala napisati.
Ili „Ja sam samo još jedna depresivna tinejdžerica koja u slobodno vrijeme skuplja žilete…“
(Al' tek toliko da znate, ono prvo je točno.)
U biti, zajebi to…Priječi ću odmah na stvari, tj. Reć' ću ti čime trenutno razbijam glavu.
Jebeno ne volim svoj grad. Ni ovu čudnu vrstu ljudi o njemu. Ne pripadam ovoj vrsti.
Ne, ne mislim sad kukat o tome kako sam drugačija od ostalih, neshvaćena ili slično.
Ne. Ne smatram se niti drugačijom, niti neshvaćenom, a ni manje ili više vrijednom.
Ja samo nisam jedna od onih koje ne daj bože da obuku istu haljinu k'o prošle subote, koje obavezno trebaju imati potpeticu od 10cm i 3 sloja pudera da bi bile netko i nešto. Ne. Nisam.
I ponosna sam što nisam dio njih. Moja odjevna kombinacija za subotu zvuči kao tajice, neka upadljiva tunika i standard starke. E takve cure uvijek sjede u kutu fensi kluba i promatraju kako već spomenute trebe zavode napaljene likove koji u biti od njih ne žele više od ševe.
Ali ove se ni ne bune.
I sad se ti naravno pitaš zašto uopće idem na takva mjesta kada sam u njima autsajder…?
E pa tako izgleda živjeti u malom gradu koji ti ni ne nudi previše izbora.
Ili se prilagodi ili…odi doma spavat?
Ovdje jednostavno nema onih koji se znaju zabaviti vani u parku uz cugu i pravu ekipu. Ne. Nema. Doslovno me ništa ne veže za ovaj grad, nit me ništa ne zadržava u njemu.
No ajde, da ne bude sve tako crno, ne biste vjerovali imam ja ovdje cak i prijatelje. Da, wow.
Malo je onih pravih, ali dovoljni su mi.
Ali za jedan drugi grad me veže više toga…On je tamo. Nije on jedini razlog, ali i da je, bio bi dovoljan. Umrla bih da samo na jedan dan ne čujem njegov glas. Da ne pregledam njegove slike koje mi uvijek izmame osmijeh na lice.
Želim uvijek gledati njegov prekrasan osmijeh od kojeg mi srce poskoči. Nikad mi nije dosta njegovih prekrasnih zelenosmeđih očiju koje me zaljubljeno gledaju. Obožavam prolaziti prstima kroz njegovu mekanu lepršavu kosu. Mogla bih ga cijeli dan samo gledati, ali ipak ne bih izdržala da ga ne poljubim. U njegovom zagrljaju se uvijek osjećam sigurno.
Da, zaljubljena sam. Uvijek su mi bile smiješne i neshvatljive veze na daljinu dok se i sama nisam našla u takvoj situaciji. Ne mogu bez njega. Previše mi znači. Obožavam čitati njegove pjesme, pogotovo one namijenjene meni. I obožavam kada mi govori kako sam lijepa, makar me to nekad sram priznati *.*
Eh, da, volim ga.


„Now, I'm gonna love you, till the heavens stop the rain
Im gonna love you
Till the stars fall from the sky for you and I“